U jučerašnjoj se izjavi ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić osvrnuo na riječi koje je Papa Franjo izgovorio u jednoj maloj katoličkoj župi u Gruziji na susretu s osobama posvećenog života.

Dačić kaže:

„Izjava pape Franciska u Tbilisiju da je preobraćivanje pravoslavaca veliki greh, predstavlja dosad najveću ogradu i osudu Vatikana postupaka hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, koji je za vreme Drugog svetskog rata, ne samo blagosiljao fašističku ustašku NDH, već je formirao Odbor za pokrštavanje Srba. Tako je na delu učestvovao u sprovođenju plana za rešavanje srpskog pitanja koji je izneo ustaški ministar Mile Budak – da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu trećinu proterati, a jednu trećinu pokatoličiti. Na suđenju posle rata, Stepinac je svoju odbranu ćutanjem jedino prekinuo da obrazloži da je to, u stvari, samo, kako on kaže, verski prelaz. Ove reči pape Franciska potvrđuju da je Srbija bila u pravu kada se usprotivila rehabilitaciji Stepinca. Nikakva njegova rehabilitacija, odnosno oslobađanje od krivice za zločine i pokrštavanje Srba, nije moguća, a kamoli kanonizacija. Ako se posle ovih papinih reči da je u pitanju veliki greh to i desi, onda je jasno da je to antisrpski akt, jedino ukoliko neko ne misli da je protiv Srba sve dozvoljeno.”

Vidimo prvo što je Papa rekao:

“Adesso un’ultima cosa… Chi lo ha detto? Proprio Kote, un’altra volta: il problema dell’ecumenismo. Mai litigare! Lasciamo che i teologi studino le cose astratte della teologia. Ma che cosa devo fare io con un amico, un vicino, una persona ortodossa? Essere aperto, essere amico. “Ma devo fare forza per convertirlo?”. C’è un grosso peccato contro l’ecumenismo: il proselitismo. Mai si deve fare proselitismo con gli ortodossi! Sono fratelli e sorelle nostri, discepoli di Gesù Cristo. Per situazioni storiche tanto complesse siamo diventati così. Sia loro sia noi crediamo nel Padre, nel Figlio e nello Spirito Santo, crediamo nella Santa Madre di Dio. “E cosa devo fare?”. Non condannare, no, non posso. Amicizia, camminare insieme, pregare gli uni per gli altri. Pregare e fare opere di carità insieme, quando si può. E’ questo l’ecumenismo. Ma mai condannare un fratello o una sorella, mai non salutarla perché è ortodossa.”

Moj prijevod:

“A sada zadnja stvar… Tko ju je rekao? Da, Kote, još jednom [Papa je i netom prije komentirao Koteov govor]: problem ekumenizma. Nikada se svađati! Pustimo teolozima da proučavaju apstraktne stvari teologije. Ali što mogu napraviti ja kao jedan prijatelj, susjed jedne pravoslavne osobe? Biti otvoren, biti prijatelj. Trebam li ga prisiliti da se obrati? Postoji jedan veliki grijeh protiv ekumenizma: prozelitizam. Nikad ne treba prozelitizirati pravoslavne! Oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista. Postali smo ovakvi zbog toliko kompleksnih povijesnih situacija. I mi i oni vjerujemo u Oca, Sina i Duha svetog, vjerujemo u svetu Majku Božju. “I što trebam učiniti?” Ne osuđivati, ne, ne mogu. Prijateljevati, hodati zajedno, moliti jedni za druge. Moliti i činiti dobro zajedno, kad se može. Ovo je ekumenizam. Nikada osuđivati brata ili sestru, nikada ga ne pozdraviti zato što je pravoslavne vjere.”

Papa je izrekao ovo bez pripremljenog teksta; komentirajući govor gruzijskog sjemeništarca koji je istaknuo da su gruzijci uvijek bili promicatelji ekumenizma i jedinstva i kako se on uvijek pita što može učiniti za ekumenizam.

Što je to prozelitizam? Prozelitizam, za razliku od evangelizacije, odlikuje prisiljavanje pripadnika jedne vjere da prijeđu u drugu. To je nametljivi, naslini i fanatični način vrbovanja vjernika (više o tome ovdje). Kao što nalaže Kanonski zakonik “nikome nikada nije dopušteno prisiljavati ljude da protiv svoje savjesti prigrle katoličku vjeru.”

Kao što vidimo, Papa nije ni jednom riječju spomenuo kardinala Stepinca. Franjo je govorio gruzijskim katolicima koji se nalaze u manjini i koji svakodnevno komuniciraju, rade i žive s gruzijskim pravoslavcima. Na ovu se Papinu izjavu mora gledati iz te perspektive.

Blaženi kardinal Stepinac ne samo da nije sudjelovao u nasilnim prijelazima i “blagoslivljao NDH” kako kaže Dačić, već je i otvoreno govorio protiv NDH i, kao papa Franjo, osuđivao prozelitizam.

Na Dačičeve već prije iznesene stavove o Stepincu i (ne)osuđivanju NDH odgovorila je nedavno Zagrebačka nadbiskupija.

“Odbor za pokrštavanje Srba” o kojem govori ministar vanjskih poslova Srbije zapravo je Odbor za pitanja prijelaza koji je stvoren nakon što je biskupska konferencija 17. 11. 1941. izdala posebne upute za vršenje prijelaza. Te upute bile su u skladu s već gore spomenutim Kanonskim zakonikom. Dakle, nije bilo prisiljavanja na prijelaze od strane katoličke Crkve (ali je zato bilo od ustaške vlasti).

Stepinac je i prije ove odluke biskupske konferencije 11. 7. 1941. uputio svećenicima svoje biskupije posebnu okružnicu o poučavanju vjerskih prijelaznika u kojoj je u definirao načine podnošenja zahtjeva za prelazak, broj prijelaznika na jednog vjeroučitelja pa i da svaki prijelaznik mora pred župnikom obaviti konačni ispit. U listopadu 1941. Stepinac piše još jednu okružnicu u kojoj kaže: “Nikoga se ne smije siliti da prijeđe u katoličku Crkvu…” Godinu dan poslije, na Petrovo 1942., tijekom propovijedi u katedrali, Stepinac kaže: “Bog nam je svjedok, da smo bili protivni svakom prisilnom stupanju u katoličku Crkvu. […]  Neka bude ovdje javno rečeno, da je Crkva učinila sve što je u njenoj moći, da tu svoju djecu zaštiti, jer ne vode je nikakvi politički motivi nego briga za spasenje duša”.

I u govoru na suđenju, na današnji dan prije točno 60 godina, kad mu se predbacilo takozvano ‘pokrštavanje Srba’, rekao je:

“To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih Srbi htjeli ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, što sam tražio prazni pravoslavni manastir, nekoć naš pavlinski, u Orahovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram, da mi je bila dužnost, da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.”

Nije, kako kaže Dačić Stepinac, progovorio tada jedino kako bi objasnio prijelaz, već kako bi odgovorio i na optužbe vezane uz vojni vikarijat, napade na vjeru, podržavanje prava hrvatskog naroda…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s