Nije mi lako pisati o Međugorju. Sjetim se svih onih o kojima sam čitala, koje sam susrela, s kojima sam razgovarala; onih čiji su životi obilježeni ovim fenomenom: koji trpe ili su trpjeli napade onih koji podupiru Međugorje, ali i onih koji su se obratili i vratili ponovno Bogu baš u Međugorju i šire međugorsku poruku.

Iskreno, možda svu tu priču oko Međugorja previše ozbiljno shvaćam. Ali, možda je se i treba ozbiljno shvatiti. Jer međugorski je fenomen odavna prešao granice ne samo Hercegovine, već i Europe. Poruke međugorske pojave prevode se, u roku od 5 minuta poslije “ukazanja”, na više svjetskih jezika i distribuiraju do na kraj krajeva svijeta. O Međugorju se govori i raspravlja, rekla bih, skoro na cijelom svijetu. Ako to nisu poruke Majke, a uvjerenja sam da nisu (ne samo ja već i Crkva), zar se istina o tome ne bi trebala razglasili? Zar na strani Istine ne treba stajati? Zar je se ne treba braniti, zar se o njoj ne treba pisati?

Da, svi koji su ikada o Međugorju javno pisali reći će vam da o Međugorju pisati nije lako. Najviše zbog toga što se, ma na kojoj bili strani: onoj koja vjeruje ili onoj koja sumnja u autentičnost ukazanja, i u realnom i u virtualnom svijetu, stvori žustra rasprava. Pa čak i koja svađa. Ali, vjerujte mi, ma koliko vam se tada činilo suprotno, raspravljati o Međugorju je dobro. Pod uvjetom da se oni koji o tom fenomenu raspravljaju uvažavaju i razumiju. I ne vrijeđaju drugog zbog toga što različito misle. A to je doista rijetko.

Ovih dana, kada međugorski fenomen zbog riječi pape Franje i novog klevetničkog filmskog uratka ponovno pronalazi mjesto u medijima i razgovorima, čini mi se da se čuje samo glas podupiratelja (moglo bi se čak reći i pristaša) Međugorja. Zaista, kada ste zadnji put pročitali članak, kolumnu, pogledali dokumentarac, čuli vijest o ovom fenomenu, a da je izražavao sumnju u istinitost ukazanja (a da to nije bila nedavna izjava Pape ili biskupa mostarskog)? Pogotovo u Hrvatskoj. Istražujući malo po internetu pronašla sam jedan članak čiji autor ističe sumnju u autentičnost ukazanja. Jedan jedini.

Zbog toga želim ovdje na blogu iznijeti i stav nas kritičara međugorskog fenomena. Stav koji nećete čuti ni u katoličkim, a pogotovo masovnim medijima.

Mnogo toga se nama kritičarima međugorskog fenomena prigovara. Stoga se ovdje želim osvrnuti na te prigovore.

“To je privatna objava. Niste dužni vjerovati u privatnu objavu ili ukazanje.”

Objava je u Isusu Kristu dobila svoju puninu i konačnost i svatko tko bi od Boga tražio “viđenja ili objave, ne samo da bi počinio ludost nego bi uvrijedio Boga, zato što ne upravlja svoj pogled jedino na Krista, nego traži druge stvari i novosti“, kaže sveti Ivan od Križa. Stoga uloga ukazanja i privatnih objava nije da se upotpuni ili dodaju elementi objavi, već da se od nje potpunije živi u određenom vremenskom razdoblju. Privatna nam objava može “uvesti nove naglaske, izložiti nove ili produbiti stare oblike pobožnosti” i biti “valjana pomoć za bolje razumijevanje i življenje evanđelja u sadašnjem času; stoga je ne treba zanemarivati”, kaže Benedikt XVI. u pobudnici Verbum Domini. Kao što nam autentična privatna objava može pomoći da se učvrstimo u vjeri, lažna objava može otvoriti vrata velikoj opasnosti. Često mislimo da, ako se nešto čudesno dogodi, izvor toga mora biti Bog. Ali, navodi doktor dogmatske teologije Peter Joseph, izvor objave, vizije i sličnih stvari mogu biti Bog, čovjek i đavao (a mi često zaboravljamo njegove moći i sposobnosti prevare). Stoga, odobrenje ukazanja od strane Crkve potrebno je ne samo da bi se proglasilo da u ukazanjima nema ništa suprotno nauku i moralu, već i da ne bi upali u đavolsku zamku. A Međugorju su ne samo prisutne poruke suprotne nauku, sumnjivi moral i drugi elementi koji nam govore da ovo nije autentično ukazanje, već je i Crkva, u osobi biskupa Žanića, a kasnije biskupa Perića i Biskupske konferencije Jugoslavije izrekla svoje “ne”. Stoga je promoviranje Međugorja kao mjesta ukazanja i odlaženje u tamo na “hodočašće” suprotno odluci Crkve.

“Da si bio u Međugorju ne bi tako mislio. Ja sam tamo osjetio…”

Nama se kritičarima Međugorja prigovara da nikada nismo bili u Međugorju i zbog toga ne vjerujemo u ukazanja. To nije istina. Većina nas je bila u Međugorju (ja osobno barem 15 puta). Znam za neke koji su tamo u potpunosti prigrlili Gospodina, ali ipak ne vjeruju u autentičnost ukazanja. Neki su bili tamo u prvim danima, svjedočili prvim navodnim ukazanjima, povjerovali takozvanim vidiocima i govorili protiv biskupa, dok u jednom trenutku nisu odlučili istražiti zašto biskup tako misli i preobratili se. Mi kritičari smo do zaključaka došli proučavanjem ovog fenomena, dok većina pristaša Međugorja naglašava da Međugorje mora biti autentično… jer su oni dok su bili tamo osjetili da je ono autentično. Ili idu u krajnost pa dijele ukazanja od pobožnosti i ispovijedi koje se događaju tamo. Ne, Međugorje je postalo poznato i u njega se ide upravo zbog ukazanja. Ne može se odijeliti Međugorje-mjesto ukazanja od Međugorja-župe i mjesta molitve. Doista, franjevci rade dobar posao u župi svetog Jakova u Međugorju. Ali ne zaboravimo da, suprotno odluci svog biskupa i Kongregacije za nauk vjere koja je savjetovala biskupima svijeta da u svoje župe ne primaju međugorske “vidioce”, otvoreno podupiru i promoviraju međugorski fenomen. A već je u prvim godinama ukazanja definirano da “nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima“.

“Samo govorite o novcima. Ima toga i u Lurdu.”

Da, kad već dolaze, “hodočasnici” se moraju i nahraniti i spavati negdje. Ali u Međugorju vlada kaos koji je otvorio vrata kriminalu i korupciji. Po doktorskoj dizertaciji Vencela Čuljka znamo da Međugorje svake godine zaradi 90 milijuna eura ukupnog prihoda, dok je župa svetog Jakova “za 32 godine ostvarila ukupni prihod i to bez donacija u iznosu od 290 milijuna eura“. Ali, čak 68% tog prihoda “završilo je u džepovima neregistriranih pružatelja ugostiteljskih usluga“. Nadalje, navodi Čuljak, oko 60% osoba u Međugorju radi “na crno”. “Da je Međugorje carstvo “sivog gospodarstva” govori i podatak kako bi se samo na temelju boravišne pristojbe moglo godišnje utržiti i 600 tisuća eura, a službeno se zaradi tek 37,3 tisuće eura. Pravna država u Međugorju je zakazala i na urbanističkom planu, pa je ondje čak 57 posto novoizgrađenih objekata namijenjenih turizmu podignuto bez potrebnih dozvola i suglasnosti…” 

“Zaboravljate plodove Međugorja: obraćenja, ispovijedi…”

U Međugorju su se doista dogodila brojna obraćenja, ispovijedi, a neki kažu i čuda. Nitko to ne negira. Ali zaboravljaju se oni truli plodovi međugorskog fenomena. Prije i iznad svega neposlušnost. Upitan o dobrim plodovima ovog fenomena, jedan kanadski svećenik rekao je: “Đavlu ne smeta da nekoliko tisuća ljudi postane boljim katolicima nakon što tamo odu ako kao rezultat dobije milijune katolika koji su neposlušni crkvenom autoritetu“. Neki idu i toliko daleko da kažu da nema veze što ukazanja nisu istinita sve dok se ove dobre stvari događaju u župi sv. Jakova. Ma zašto bi bila važna istina? Važna je. Najvažnija od svega. Ako zasnivate nešto na Istini, onda to nikada neće propasti. Ako zasnivate na laži, osuđeno je na propast. Zapamtimo, Istina oslobađa!

“Crkva neće ništa reći dok ukazanja ne prestanu.”

Crkva neće ništa pozitivno reći o ukazanjima dok ona traju. Jer zamislite da priznate fenomen koji traje, a onda u jednom trenutku vidioci kažu da im je pojava rekla da postoji četvrta božanska osoba. Karikiram, ali nešto se tako doista može dogoditi. Crkva će, i jest, dok navodna ukazanja traju izreći negativan sud. To je učinila s raznim navodnim ukazanjima. A to je učinila i s međugorskim fenomenom. Jer suprotno onome što čujemo kod promotora ovog fenomena, Zadarska izjava nije neutralna pozicija, već negativna. “Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama” se definira kao non constat de supernaturalitate, što je po Kongregaciji za nauk vjere negativan stav.

“To je samo biskupovo/Papino osobno mišljenje. Komisija je potvrdila autentičnost prvih ukazanja.”

Po, trenutno jedinom, dokumentu koji donosi smjernice o tome kako djelovati kod navodnih ukazanja, prvi mjerodavan za odluku o navodnim ukazanjima je lokalni biskup. I biskup Žanić i njegov nasljednik biskup Perić su izrekli svoje čvrsto ne. Naravno, nakon što su proučili rezultate komisija koje su istraživale fenomen, kako nalaže Kongregacija za nauk vjere. (“Članovi su komisije 2. svibnja 1986. glasovali za formulu Non constat de supernaturalitate (11 za, 2 protiv, 1 “in nucleo”, 1 suzdržan). Biskup je Žanić obavijestio i Biskupsku konferenciju i pojedine urede Svete Stolice o tim rezultatima. O tome je izvijestio i javnost u propovijedi u Međugorju, 25. srpnja 1987.”) Dokument ističe i da, na zahtjev biskupa može intervenirati i biskupska konferencija. Kao što sam već rekla, ona je potvrdila formulaciju prve, a i kasnije komisije.

A kada fenomen suprotno negativnom stavu Crkve i dalje napreduje i promovira ga se, uključuje se, na zahtjev lokalnog biskupa, i Vatikan. Papa Benedikt XVI. je, svi znamo, osnovao tzv. Ruini komisiju. Po nedavnoj izjavi pape Franje, komisija Ruini odvojila je prvotna od ostalih ukazanja. “O prvim ukazanjima, kad su [„vidioci“] bili djeca, izvještaj više ili manje kaže da se istraga treba nastaviti. O navodnim aktualnim ukazanjima, izvještaj ima sumnje.” bile su riječi Pape. “To nije Isusova mama”, naglasio je zatim. Onda se par dana poslije te njegove izjave pojavio članak talijanskog vatikanista Torniellija koji onako ekskluzivno, na sva zvona, objavljuje detalje izvještaja Ruinijeve komisije. Po Tornielliju, komisija je glasala pozitivno o prvim ukazanjima, a negativno o ostalim. Također, kaže Tornielli, glasali su da se ukine zabrana hodočašća. Na stranu to što je dokument tajan i što članove komisije veže pontifikalna tajna i što nemamo pojma kako je Tornielli do tog dokumenta došao (ako je uopće do njega došao). Da vidimo što taj dokument doista kaže (ako je ono što prenosi Tornielli istina): da je 7 navodnih ukazanja istinito, a ostalih 46 993 nisu. Kako odobriti fenomen ako je samo 0,0001% navodnih ukazanja istinito?

O mom stavu o međugorskom fenomenu više ovdje.

A o skrivenoj međugorskoj priči ovdje.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s