S vremena na vrijeme srpski političari kao i čelnik Srpske pravoslavne crkve osvrću se na, ili da stvari nazovemo pravim imenom, lažu o blaženom kardinalu Stepincu. Činili su to Nikolić, Vučić, Dačić i Vulin, a učinio je to u proljeće, ali i prije dva dana i patrijarh srpski Irinej. Patrijarh je, kako prenose mediji, na beogradskom sajmu knjiga među ostalim rekao da je “tragično ponašanje braće rimokatolika koji su ne samo najviše izazvali srpska stradanja, nego nikada nisu uputili ni riječ kajanja i izvinjenja“, ali i da je “kroz jasenovački logor prošlo 50.000 nevine dece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što nije hteo da ga čuje. I dok je jedna žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske dece od smrti, to nisu činile naše vekovne komšije Hrvati, koji su jedini u Evropi imali dečje logore“.

Kleveta. Ako hoćemo ovu izjavu jednom riječju opisati onda je kleveta: bezočna, sablažnjiva kleveta protiv Stepinca iz usta nekoga tko je poglavar sestrinske nam Crkve. Pomislih da možda Patrijarh nije upoznat sa svjedočanstvima mnogih o Stepinčevu spašavanju Srba i srpske djece. Ali to je nemoguće. Samo jednim klikom miša se danas može naći preslik tih dokumenata. Kao na primjer dva ulomka iz knjige mons. Jurja Batelje o tome kako je spašavao Srbe i Stepinac – zaštitnik srpskog naroda (zamislite, netko koga SPC tako i toliko kleveće kao zaštitnika njihovog naroda; koja kontradikcija), svjedočanstvo svećenika SPC u Zagrebu Jovana Nikolića, svjedočanstvo mons. Borića…

Sama se Dijana Budisavljević, “Austrijanka koja je spasila više od 15.000 srpske dece od smrti” o kojoj govori Patrijarh ne bi složila s njim o tome da Stepinac nije čuo i nije htio čuti plač srpske djece.

Nakon prvotnih neuspjeha kod Stepinca, 16. lipnja 1942. u svom je dnevniku napisala:

“Budući da smještaj odraslih još nije osiguran, odlazim, usprkos noći provedene na kolodvoru, ujutro nadbiskupu. On odmah poziva direktora svog Karitasa, gospodina Dumića, s kojim dogovara što treba učiniti. (Bio je to moj prvi susret s direktorom Dumićem. On je kasnije vodio čitavu kolonizaciju djece.) Već je dan prije dr. Vidaković dogovarao smještaj odraslih i sad je za njih odobrena ‘jeronimska dvorana’ i ljudi su tamo odvedeni tijekom prijepodneva, uz izuzetak nekoliko žena koje su izravno odvedene u Bolnicu za zarazne bolesti. U međuvremenu je organizirana i prehrana – kuhat će sestre Crvenog križa na južnom kolodvoru i onda će se hrana prevesti.”

A 23. kolovoza 1942.:

“Bio je to početak nove aktivnosti Karitasa. Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5.000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji. Tisuće djece i odraslih je došlo na selo i rad posredstvom nadbiskupskog Karitasa i čini mi izvjesno zadovoljstvo da sam tom širokom zbrinjavanju ljudi koji su ostali bez svog doma položila kamen temeljac.”

Na Badnji dan 1942.:

“U Stakleniku je preko Božića smješten veći broj djece i to pravoslavna djeca iz logora preuzeta iz Zavoda za gluhonijeme, katolička i muslimanska djeca dovedena izravno s terena, kao i odrasli čiji su domovi bili porušeni, tako da su morali napustiti svoja sela. Nakon Božića ih je Karitas trebao sve kolonizirati. Karitas nas je pozvao na božićnu proslavu. Bili smo tamo g. i gđa Bojanić, gđa Becić, dr. Marchesi, moj muž i ja (dr. Vidaković je bolestan). Omčikusova kćerka je u bolnici, pa ni on nije mogao doći. Nadbiskup je svoj djeci podijelio pakete koje je pripremio Karitas.

23. siječnja 1943.:

“Kako bismo dobili privolu za naš plan, odlazimo u 9,30 dr. Vidaković i ja u audijenciju nadbiskupu. […] Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati. Nadbiskup kaže da će odmah dati pozvati msg. Jesiha i s njm se posavjetovati o akciji. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci. Nakon nadbiskupa odmah odlazimo msg. Jesihu izvijestiti ga o nevoljama i molimo za svesrdnu pomoć. Obećajemo da ćemo ga stalno obavještavati o situaciji.”

2. ožujka 1943:

“Dr. Vidaković kod nadbiskupa. Nadbiskup je spreman poglavniku predati molbu da se pomogne djeci na terenu. Šalje Vidakovića Karitasu da mu se još isto jutro podnese odgovarajući dopis na potpis.

4. studenog 1943.:

“Dr. Vidaković kod nadbiskupa. Razgovara s njim o javnim kuhinjama. Nadbiskup energično kaže da će on stvar preuzeti u svoje ruke. Dr. Vidaković ga obavještava o našim ranijim razgovorima s biskupom Lachom. Dr. Vidaković je bio i u Ministarstvu udružbe u vezi s dječjim logorom Sisak.”

9. studenog 1943.:

Dr. Vidaković traži biskupa Lacha. Nema ga u kancelariji. Nadbiskupov tajnik mu kaže da nadbiskup želi razgovarati s njim. Saznaje da je nadbiskup bio kod ministra gospodarstva i s njim razgovarao o namirnicama i pregovorima s partizanima da za karitativne svrhe, ponajprije za djecu, dozvole dopremanje namirnica u grad. Ministarski savjet se složio da se s partizanima razgovara. Nadbiskup kaže da bi Dumić zajedno s jednim svećenikom i možda još nekima trebao otići na te pregovore. Treba učiniti popis imena onih koji će ići, a nadbiskup će popis odnijeti ministru.

Mons. Batelja je jednom prilikom napisao: Na temelju sačuvane dokumentacije koju su prikupili dr. Marko Vidaković i gđa Diana Budisavljević te Arhiv Karitasa Zagrebačke nadbiskupije možemo zaključiti da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata spašen sljedeći broj srpske djece i odraslih ljudi: […]. Ukupno: 12.861 dijete, 386 žena i 6 muškaraca. Osim toga brigom katoličkih karitativnih zavoda i ustanova spašeno je 14.215 djece, od kojih su mnoga srpskih i muslimanskih roditelja”. U svemu, dakle, spašeno je 27.076 djece. Na drugom mjestu piše: “Nadbiskup je uspio spasiti i smjestiti po obiteljima, karitativnim ustanovama, u nadbiskupskom dvoru u Brezovici ili u vrtu Nadbiskupskog dvora u Zagrebu preko 7 000 srpske siročadi s Kozare. Godine 1943. prihvatio je i smjestio oko 3 000 partizanske djece i oko 5 000 djece iz logora po Dalmaciji, među kojom djecom je bilo i djece srpske nacionalnosti. Dakle u svemu oko 15 000 djece, od kojih je polovica srpske nacionalnosti”.

Već je kardinal Maglione tih Stepinčevih dana u svom pismu nunciju Marconeu predvidio da će “srpsko-pravoslavna propaganda ne samo nastaviti nego i pojačati svoju djelatnost“. A svoj je vrhunac dosegla pokušajem zaustavljanja kanonizacije. U pismu Papi kojim je tražio zaustavljanje ili kako reče “skidanje s dnevnog reda i prepuštanje nepogrešivom Sudu Božjem” pitanje kanonizacije blaženog nam Kardinala Patrijarh reče da to radi zbog “dijaloga istine i ljubavi na putu ka jedinstvu kršćana“. Zar ne shvaća da radi upravo suprotno? Da zbog zatvorenosti njegovog srca i uma komisija koja je trebala otvoriti i podignuti taj dijalog na višu razinu nije uspjela? Da je zbog njegovih kleveta i laži dijalog onemogućen?

Čemu onda to inzistiranje da Stepinac ne postane svet? Čemu te klevete? Zašto srpskim političarima i patrijarhu Irineju toliko smeta Alojzije Stepinac? Odgovor na to pitanje nedavno mi je dao nitko doli Vojislav Šešelj. Na predstavljanju jedne knjige (također klevetničke o Stepincu) rekao je: “Stepinac je zaista duša hrvatskog naroda. Sva duša hrvatskog naroda koncentrirana je u ličnosti Stepinca“.

U ponovnom oživljavanju ideje Velike Srbije koja je potpomognuta onim što zovemo svetoslavlje (o pojmu više ovdje) koja ličnost najviše smeta? Onoga koji je bio savršen prikaz duše hrvatskog naroda. Bogoljub, rodoljub, domoljub, čovjekoljub. Onaj koji se borio protiv svake ideologije, protiv svakog ugnetavanja, protiv svakog zločina… Jer u Stepincu Hrvati imaju istinskog uzora. Iako su to zaboravili. Ili ne primjećuju. Trebam ovdje i zahvaliti Patrijarhu što je pokušao onemogućiti Stepinčevo proglašenje svetim. Jer je ponovno probudio zanimanje Hrvata za tog velikog sina njihova naroda. Ponovno javno pričamo o njemu, ponovno mu se molimo…

Nadam se da će patrijarh Irinej poslušati riječi svog predšasnika koje su, iako kasno, ipak izrečene: “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom [ili pak klevetom], ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s