Na blogu Upoznaj pravoslavlje: Pravoslavna vjera i duhovnost na hrvatskom jeziku objavljen je 30. listopada članak pod naslovom „Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na ‘slučaj Stepinac’“ u kojem autor donosi svoja razmišljanja na članak objavljen 26. listopada ovdje na mom blogu Exsultet odnosno u, kako autor reče, doista skraćenoj i ublaženoj verziji na portalu Bitno.net slijedeći dan.

Želim se ovdje osvrnuti na nekoliko stvari izrečenih u tom članku. Prvenstveno moram izraziti žaljenje zbog toga što se moj članak doima punim teških optužbi na račun patrijarha srpskog i optuživanja Srpske Pravoslavne Crkve za sveopću mržnju prema Hrvatima. To mi doista nije bila namjera. Da, napisala sam i mislim da je Patrijarh izrekao jednu veliku neistinu (ili kako sam ovdje na svom osobnom blogu napisala klevetu –jer kako drugačije nazvati nego klevetom kada svjesno promovirate nešto za što znate da je neistina?) o tome da Alojzije Stepinac nije htio čuti plač nevine djece. Zar to ne dokazuju i izvadci iz dnevnika Diane Budisavljević, žene koju je Patrijarh sam spomenuo kao onu koja je pomogla spasiti srpsku djecu od sigurne smrti, iz kojih je evidentno da je ključan faktor u njenom radu bio tadašnji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac?

Moram istaknuti i da nisam napisala da je SPC odnosno njen poglavar patrijarh Irinej zaustavio kanonizaciju kardinala Stepinca. Ono što jesam napisala jest da je Patrijarh pokušao zaustaviti Stepinčevu kanonizaciju odnosno navesti Papu da je „skine s dnevnog reda“ kako je sam Patrijarh rekao u pismu Papi (što dokazuje medijski izvještaj i dio preslika pisma objavljenog u Jutarnjem listu 2. siječnja 2016. kojeg je, po pisanju, novinar Drago Pilsel izgleda dobio od samog Patrijarha). Kanonizacija je bila, jest i biti će unutarnja stvar Katoličke crkve. Drago mi je da se u tome slažemo. Trebam ovdje nadodati i da suprotno mišljenju autora članka postoji jedna suštinska veza između beatifikacije i kanonizacije. A to je da prilikom kanonizacije Papa na osoban i definitivan, čak na neizravan način i nezabludivo, proglašava nekoga svetim i dopušta odnosno obavezuje cijelu Crkvu na njegovo štovanje. On to naravno čini samo kada se prethodno dokazalo da je kandidat bio vjerna i uzorna života.

Prijedlog pape Franje da se stvori komisija treba, smatram, gledati kao na svojevrsan ekumenski čin kojim je SPC pružena ruka kako bi se započeo dijalog o kojem je govorio Patrijarh u pismu Papi kao i kojim se željelo ukazati na ono što je iscrpno istraživanje i analiza koja se provela tijekom kauze pokazala –da je Stepinac doista uzorna života. Rezultate te komisije imamo: zajednička izjava članova komisije objavljena od strane Tiskovnog ureda Svete Stolice 13. srpnja ove godine u kojem su se, popularno govoreći, predstavnici HBK i SPC složili da se ne slažu. Jedna izvrsna prilika za „pročišćivanje sjećanja“ koja nije iskorištena. Ja i autor članka na blogu Upoznaj pravoslavlje možda ne znamo kako je tekla rasprava, ali Vatikan, HBK i SPC znaju. Također trebam reći i da su neki mediji prenijeli izjave klera SPC –kao na primjer izvrsnu izjavu episkopa slavonskog Jovana.

Ne želim ulaziti u povijesne rasprave –ostavimo to povjesničarima –pa zato neću komentirati izjavu autora od genocidu satelita fašističke Italije i nacističke Njemačke NDH nad Srbima i što mi se čini preuveličanim brojkama stradavanja Srba u II. svjetskom ratu. Ali ću se zato osvrnuti na ono o čemu nešto više znam, a to je odnos Stepinca i NDH. Alojzije Stepinac, kao tadašnji nadbiskup zagrebački i glava Katoličke Crkve u Hrvata na tom prostoru i u tom razdoblju doista jest u početku pozdravio NDH. Ali sa zadrškom. U okružnici prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, 28. travnja 1941., Stepinac piše: „Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju“. I prije ove okružnice Stepinac je već počeo prosvjedovati protiv progona i stao u zaštitu progonjenih. Tako se pet dana prije okružnice u pismima Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, zauzima za Židove, a u pismu datiranom tri dana prije za progonjene Hrvate Bunjevce (izvor). Nešto kasnije, 14. svibnja 1941. prosvjeduje protiv zločina nad Srbima u Glini. Godinu kasnije izriče svoju čuvenu propovijed u kojem osuđuje rasizam.

O tome da je NDH smatrala Stepinca neprijateljem broj 1 govori i svjedočanstvo Ivana Meštrovića o prijetnjama upućenim Stepincu zajedno s kamenom bačenim na njega: „Stepinac je sjedio za pisaćim stolom i imao pred sobom snopić pisama, pritisnutih grubim komadom kamena u veličini šake. Pa mi reče: ‘Ovaj pozdrav sam pred koji dan dobio u rame od naših fašista, kad sam se vozio u kolima, a ova pisma su mi prijetnje od Nijemaca i ustaša. Sastavljena su na hrvatskom i njemačkom, a sadržaj im je gotovo isti: ‘Mi znamo da ste vi naš najveći protivnik, ali vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa’“. I drugi čovjek NDH, Slavko Kvaternik, svjedoči o mržnji Pavelića prema Stepincu i Stepinčevu protivljenju Paveliću: „Na vratima crkve (veljača 1942.) dočekao je Pavelića i zastupnike kler na čelu s nadbiskupom. Tom prilikom je nadbiskup očitao Paveliću bukvicu. Koliko se sjećam, naglasio je nadbiskup, da svaka vlast od Boga dolazi, da je zlouporaba vlasti smrtni grijeh s katastrofalnim posljedicama. Uputio je na ljubav bližnjemu, da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da je dobrota i pravednost temelj vlasti. Tako nekako slično. Pavelić je bio blijed kao krpa, usnice i čeljust su mu se tresli od uzbuđenja. Nakon dolaska u Banske dvore, Pavelić je od same srdžbe i ljutitosti iznemogao i nije ni riječ govorio, a ona (Mara Pavelić) je mene samo promatrala i mrko gledala (izvor: Gordan Akrap „Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e“ odnosno Nacional).

Nadalje, iz čitanja je evidentno da autor smatra da je Stepinac, osim što je surađivao s ustašama, surađivao i s komunistima. Ovo mišljenje pobija činjenica da je tek devet dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 17. svibnja 1945. u 12 sati, Stepinac bio prvi put uhićen od strane komunističke vlasti. U bilješkama pronađenim u Arhivu Centralnog Komiteta KP Hrvatske stoji da „Stepinca treba držati u zatvoru, saslušavati i brzo prikupiti sav materijal o njegovoj neprijateljskoj djelatnosti“. Uhićen je i kasnije, 18. rujna 1946., što je rezultiralo montiranim sudskim procesom, a ne pravednim suđenjem kako autor želi da vjerujemo. Da, izrečenu kaznu nije odslužio, ali ne zbog nekih povlastica, već zbog toga što je što je tadašnja vlast bila sigurna u njegovu skoru smrt (jer ga je po svjedočenjima sustavno trovala). O mržnji komunističke vlasti prema Stepincu govori i način na koji su tretirali njegovo tijelo nakon smrti: umjesto obećanog balzamiranja, svi su njegovi unutarnji organi bili izvađeni i spaljeni, a u tijelo mu je uštrcana otopina kako bi se što brže raspalo.

Žalosti me i činjenica da autor članka uspoređuje žrtvu Stepinca i hrvatskog episkopata i klera s žrtvom srpskog episkopata i klera. Svaka je nevina žrtva velika i svaki je život dragocjen. I da, znamo itekako kako je to kad netko pokuša zatrti cijeli jedan narod i njegovu kulturu i pokušati onemogućiti budućnost toga naroda.

Što se tiče metropolita Dositeja, o kome je blog Upoznaj pravoslavlje prije pisao navodeći lažan podatak da je 1941. godine, nakon što su ga ustaše uhitile „teško bolestan premješten u bolnicu Milosrdnih sestara“ i da su ga „umjesto liječenja “milosrdne sestre” svirepo mučile i ponižavale“ i da je „od njih svakodnevno mučen i zlostavljan, tako da mu je sva brada bila počupana“ napisat ću samo ovo: Dr. Ante Šumanović, koji je bio u tamnici s mitropolitom nakon uhićenja posvjedočio je da je mu mitropolit rekao da se Stepinac za njega „zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat“ i „da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca da ustaše nisu spalili i srušili pravoslavnu crkvu [u Zagrebu] istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je da će biti prebačen u Srbiju -što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije –i da to ima zahvaliti Stepincu“.

Na još jednom ponovljene optužbe o prekrštavanju neka sam Stepinac odgovori: „Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prelazu. Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih Srbi htjeli ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo“.

Da, doista sam oštro ovdje na blogu odgovorila na izjave patrijarha srpskog. Ali recite mi kako ne zaključiti da se Patrijarh stavlja na stranu srpskih političara kada, sličnim frazama i „alternativnim činjenicama“, kao i oni proziva i napada blaženog Kardinala?

Kao što želim da autor članka razumije moj stav, shvaćam i zašto je njegov takav. Nažalost, moj je članak na portalu Bitno.net, iako ublažen, prouzrokovao neke doista strašne i sramotne komentare koje u potpunosti osuđujem. Izgleda da je instrumentalizacija Stepinca prisutna i kod hrvatske strane.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s