U drugom dijelu svoje kolumne Markobiotika na portalu Bitno.net objavljenom 3. listopada, otac Marko Glogović osvrće se i na jednu od najviše diskutiranih tema u Crkvi današnjice (ili barem mi u Crkvi u Hrvata tako mislimo): Međugorje. Želeći prenijeti čitateljima navodne Gospine poruke, pater Marko se upustio u nabrajanje onoga što takozvani protivnici Međugorja predbacuju navodnoj međugorskoj Gospi, vidiocima, pa i franjevcima i cijelom puku međugorskom, ali i ono što podupiratelji (ili bolje rečeno pristaše) međugorskog fenomena ističu kao dokaze da su navodna međugorska ukazanja istinita.

I ja sam, kao i otac Marko, mnogo toga pročitala o međugorskom fenomenu. I pozitivnog i negativnog pa i neutralnog. I ne samo da sam pročitala, već sam u Međugorju više puta i bila (pretpostavljam da je bio i otac Marko). Analizirala sam napisano umom i iskusila međugorsku župu srcem te nakon svojevrsne borbe razuma i srca, koji ističe pater, došla do svog zaključka: da ne vjerujem u istinitost međugorskih ukazanja. Privatno sam se, a ubrzo i javno, svrstala na stranu kritičara fenomena. Stoga bih se, kao kritičar međugorskog fenomena, željela ovdje osvrnuti na nekoliko njegovih doista zanimljivih izjava u gore navedenoj kolumni.

“Iako još ne znamo točno što je s Međugorjem (jer, zaista ne znamo, nažalost), ipak bi se usudio na kraju izdvojiti nekoliko poruka u kojima Gospa govori o Krunici. Sud o ukazanjima ostavljamo apsolutno u rukama Crkve, naše Majke.”

Otac Marko navodi da još ne znamo što je s Međugorjem. Da, još, barem službeno, ne znamo rezultate istraživanja takozvane Ruini komisije koju je prije osam (!) godina osnovao papa Benedikt XVI.. Ali imamo pak još važeću i neopozivu odluku onih na kojima je prva odluka u ovakvim slučajevima: mjesnih biskupa i mjesne biskupske konferencije. Mjesni su biskupi u više navrata i na više načina izjavili svoje nevjerovanje u autentičnost ukazanja u Međugorju. Prvi je to učinio biskup Pavao Žanić već davne 1987. godine tijekom propovijedi u međugorskoj župi. Njegova je izjava bila rezultat prve i druge (proširene) crkvene komisije koje su detaljno istraživale slučaj. Biskup je Perić preuzimanjem biskupija 1993. prihvatio odluku svog predšasnika i već 25 godina piše i govori kao kritičar međugorskog fenomena.

Biskupi Jugoslavije su, nakon treće komisije koja je istraživala navodna ukazanja tri godine, u već poznatoj Zadarskoj izjavi 1991. godine ustanovili da “se na temelju dosadašnjih istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama“. Što se po Normama za prosuđivanje ukazanja koje je 1978. godine donijela Kongregacija za nauk vjere prevodi kao non constat de supernaturalitate to jest negativan stav.

A i izvješće čije detalje svi koji se zanimamo za Međugorje želimo znati, ono Ruinijeve komisije, prema riječima pape Franje, izražava sumnju u istinitost ukazanja. “O prvim ukazanjima, kad su [‘vidioci’] bili djeca, izvještaj više ili manje kaže da se istraga treba nastaviti. O navodnim aktualnim ukazanjima, izvještaj ima sumnje. Ja sam osobno ‘zločestiji’: ja više volim Gospu koja je majka, naša majka, a ne Gospu koja je šefica poštanskog ureda, koja svakoga dana šalje poruku u ‘to i to’ vrijeme. To nije Isusova mama.“, rekao je papa Franjo.

Nakon ove Papine izjave, senzaciju je izazvao (od strane Tiskovnog ureda Svete Stolice dandanas nepotvrđen i nekomentiran) članak talijanskog novinara Torniellija. Njegov članak navodi kako je komisija Ruini o autentičnosti ukazanja glasala više puta. Predmet prvog glasanja, kaže Tornielli, bilo je prvih sedam ukazanja i komisija je glasala u korist nadnaravne prirode ukazanja. Predmet druga dva glasanja bilo je ostalih 40 tisuća (da, dobro ste pročitali!) ukazanja. Prvi su put uzeli u obzir duhovne plodove ukazanja i rezultat je bio 6 članova za pozitivan ishod, 7 članova za pozitivne i negativne ishode s naginjanjem prema pozitivnim elementima (!) i 3 člana koja tvrde da ima pozitivnih i negativnih ishoda (!). Drugi put su uzeli u obzir i ponašanje vidioca i glasali tako da je 12 članova reklo da ne može dati mišljenje dok je 2 glasalo protiv nadnaravne prirodne ukazanja. Dakle, i navodno izvješće komisije Ruini o kojem piše Tornielli, ne potvrđuje istinitost ukazanja.

Gore navedeni primjeri nam pokazuju da je, suprotno onome što je pater Marko napisao, sud o međugorskim ukazanjima Crkva već dala. I to negativan: od strane lokalnog biskupa, lokalne biskupske konferencije, brojnih komisija pa i samog Svetog Oca koji je više puta izrazio svoje mišljenje.

“Po svemu napisanom, ispada da je Međugorje ili najveća moguća sotonska obmana u povijesti Crkve, ili je jedan od najvećih mogućih Božjih darova.”

Peter Joseph, doktor dogmatske teologije, navodi da izvor objave ili vizije te stvari sličnih njima mogu biti Bog, čovjek i đavao. Često zaboravljamo da bi izvor sveg događanja vezanog uz navodna međugorska ukazanja mogao biti čovjek. Ako ste ikada (a trebali bi ste) pročitali knjigu mostarskog Ordinarijata nazvanu Ogledalo pravde (kao i knjigu Istina će vas osloboditi) mogli ste čitati o tome kako su takozvani vidioci u noći kada su navodno vidjeli Gospu, zapravo išli pušiti, a ne za ovcama kako su govorili i kako i danas navode. Zar nije moguće da su navodni vidioci lagali? I nakon što je ta njihova laž uhvatila zamaha, nastavili lagati? Zar nije moguće da su nastalu situaciju iskoristili franjevci vezani uz takozvani hercegovački slučaj? Jer “Gospa” se međugorska, nakon što je u lipnju 1981. navodno rekla da će se ukazati još koji put (a ukazuje se već 37 godina!), brzo svrstala na stranu neposlušnih hercegovačkih franjevaca, a protiv mjesnog biskupa.

…ako navodni vidjelac ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi. Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? ‘U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.‘” piše Peter Joseph.

“Po čijoj je strani istina, pokazat će vrijeme. Dok ne pokaže, molimo i istražujemo. Dok god se primaju “poruke” nemoguće je donijeti ispravan i konačan pravorijek.”

Dok se primaju poruke, nemoguće je donijeti pozitivan sud o navodnim ukazanjima. Jer zamislite da, kako jedna američka kritičarka ovog fenomena na svom blogu piše, međugorska pojava nakon što ju Crkva prizna kao autentičnu počne govoriti o četvrtoj božanskoj osobi. Ali pak ukazanja, a Crkva je to prije radila i radi, dok traju mogu biti proglašena neautentičnima.

Isusovac Jean Galot, poznati mariolog, u svojem teološkom članku o ukazanjima pisao je o ispitivanju autentičnosti ukazanja. Kao jedan od najvažnijih kriterija u procjeni autentičnosti navodi upravo rijetkost ukazanja. Naglašava da su ukazanja veoma iznimni i rijetki događaji. “Ukazanja koja bi kroz dosta dugo razdoblje učestala postajući dio svakodnevnoga života vidjelaca, težila bi da pretvore kršćansku egzistenciju u viziju ili gledanje, i da je oslobode od tame vjere. Takva učestalost bila bi motiv da se sumnja u autentičnost ukazanja.” kaže Galot. A Gospa se u Međugorju navodno ukazala više od 40 tisuća puta kroz 37 godina! Sama činjenica da su se navodna ukazanja dogodila ovoliko puta i da ovoliko traju baca sumnju na autentičnost.

“…postaju agresivni i bezobzirni napadači sviju i svega što nije po njihovu, optužujući za najgori modernizam, kripto-protestantizam, i čak za UDBA-izam.”

Iako čitam dozu sarkazma u riječima patera Marka, drago mi je što je nabrojio nešto od onoga zbog čega se protivimo promoviranju Međugorja i nešto do onoga što se događa nama kritičarima međugorskog fenomena. Nekada se dogode argumentirane i uljudne rasprave, a nekada nažalost, kada kažeš da ne vjeruješ da se u Međugorju ukazuje Gospa dobiješ lavinu vrijeđanja na osobnoj razini koju istrpiš šutke. Najčešće pak se dogodi da ti (što te povrijedi više od otvorenog vrijeđanja), ili jasno ili između redaka, kažu da si loš vjernik zbog toga što sumnjaš ili ne vjeruješ u ukazanja u Međugorju.

Kada sam joj rekla da neću s njom u Međugorje jer je sve to jedna velika laž, reče mi jedna bliska osoba, koja u isto vrijeme i vjeruje i ne vjeruje u tamošnja ukazanja, “nemoj to tako javno reći”. Iako je govorila o načinu na koji sam to rekla, osvijestila mi je tužnu činjenicu da se kritičari jako rijetko javno izražavaju o tome. A i kada nešto javno kažu, njihov glas ne dopre daleko jer ih se stavlja na marginu medijskog prostora. Zaista, kada ste zadnji put u masovnim medijima gledali ili čitali neku kritiku međugorskog fenomena (a da u pitanju nije bio mostarski Ordinarijat)?

A i ono što napiše mostarski Ordinarijat se često minimalizira. Štoviše, žustro ga se napada. Zamislite, od pristaša Međugorje napravljen je svojevrsni filmski uradak u kojem vrsnom manipulacijom scena žele okrenuti narod protiv biskupa Žanića i Perića i uvjeriti ga u razne klevete. Doveli su čak i nekog čovjeka kako bi glumio stanovitog generala KGB-a koji izjavljuje da se susreo s biskupom Perićem i da je sustavno radio na uništenju Međugorja. A biskupa Žanića optužiše ne samo za suradnika UDBE, kako reče pater Marko, već i za “intimnu vezu s jednim kolegom”.

“A on je izdržao tu osudu i nepravednu kaznu i potvrdio time svoju izvanrednu svetost.”

Još jedan od kriterija za prosuđivanje istinitosti ukazanja po Galotu su i ponašanja vidioca te onih izravno uključenih u navodna ukazanja. Pater Marko u svojoj kolumni navodi divan primjer svećenika koji je prihvatio nepravednu osudu pa bi se željela osvrnuti i na (ne)poslušnost sudionika ovog fenomena. Da li su oni prihvatili i izdržali (ne)pravednu osudu?

Sami vidioci su od prvih dana otkazali poslušnost mjesnom biskupu. Kao na primjer kada su igrali dvosmislene igre oko “velikog znaka”. Ili kada suprotno zabrani biskupije i Kongregacije za nauk vjere održe susret i ukazanje u nekom gradu (i naplaćuju za njega)? Ili ono kada sama Gospa koja se navodno ukazuje brani dvojicu mostarskih kapelana koji su bez odobrenja biskupa prešli u Međugorje (i koji su kasnije napustili svećeništvo jer su imali djecu s časnim sestrama)? Ili pak fra Joze Zovke koji je godinama suprotno zabrani biskupa Perića da slavi misu i ispovijeda u hercegovačkim biskupijama dolazio u Široki brijeg i, pogađate, radio upravo ono što nije smio? Ili pak Tomislava Vlašića, jednoć isto franjevca koji je po odluci Gospinoj bio duhovnih navodnih vidioca, a koji je sada s stanovitom Stefanijom Catarinom vođa nekakvog new age kulta? (I koji je prije no što je došao u Međugorje isto imao dijete s redovnicom?)

Izgleda da se, nabrajajući razloge pro et contra međugorskih ukazanja, pater Marko u svojoj kolumni želio ograditi od onoga što je neizbježno u raspravama o međugorskom fenomenu: svrstavanja na jednu ili drugu stranu. Ali ipak negdje između redaka i u samoj činjenici da suprotno svemu što je nabrojio dijeli “poruke” međugorske pojave, može se čitati njegovo “naginjanje” prema jednoj strani u ovoj dugotrajnog raspravi.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s