Kakav je učinak imala vaša misija u Panami? Kakav ste učinak izazvali?

Moja misija, na jednom Danu mladih, je Petrova misija: učvrstiti u vjeri, ali ne na hladan ili zapovjedajući način, već dopuštajući da mi se dotakne srce i odgovarajući na ono što mu se dogodi. Ja ju tako živim, smatram da netko ne može ispuniti neku misiju samo s glavom. Da bi se ispunila neka misija treba osjećati, i kada osjetiš, onda te dotakne. Dotakne te život, pogode te problemi. Na aerodromu sam pozdravljao predsjednika i doveli su mi jedno dijete druge boje, simpatično, ovako malo. I rekao mi je: „Gledaj, ovo dijete je prelazilo granicu Kolumbije, majka je mrtva, ostalo je samo. Pet mu je godina. Dolazi iz Afrike, ali ne znamo još iz koje države jer ne govori engleski, ni portugalski, ni francuski. Govori samo jezik svoga plemena. Pomalo smo ga mi usvojili.“ Drama jednog djeteta kojega je život napustio, jer mu je mama mrtva i jedan ga je policajac predao vlastima da se brinu za njega. To te pogodi, i tako tvoja misija počinje poprimati boje, govori ti nešto, potiče te na nježnost. Misija te uvijek uključi. Barem mene uključi. Kažem uvijek mladima: ono što činite u životu, morate činiti hodajući i sa tri jezika: glave, srca, ruku. Ova tri jezika u harmoniji, na način da mislite ono što osjećate i ono što činite, osjećate ono što mislite i što činite, činite ono što osjećate i mislite. Ne znam napraviti račun misije. Ja sa svim ovim idem pred Gospodina moliti se, katkad zaspem pred Gospodinom, ali noseći sve ovo što sam vidio u misiji i pitam ga da On učvrsti u vjeri kroz mene. Na ovakav način pokušavam živjeti papinsko poslanje i to način na koji ga živim.

Je li Svjetski dan mladih u Panami ispunio vaša očekivanja?

Da, mjera je umor, a ja sam uništen.

Postoji problem koji je zajednički u cijeloj Srednjoj Americi, uključujući Panamu i dobar dio Latinske Amerike: trudnoća u ranijoj dobi. Samo u Panami ih je prošle godine bilo deset tisuća. Kritičari Katoličke Crkve je optužuju zbog toga što se opire seksualnom obrazovanju u školama. Što je Papino mišljenje?

Mislim da se u škole treba uvesti seksualno obrazovanje. Seks je dar od Boga, a ne čudovište. Ono je dar Božji ljubavi i ako ga netko koristi kako bi zaradio novac ili iskoristio drugoga, onda je to drugi problem. Treba ponuditi objektivno seksualno obrazovanje, kakvo jest, bez ideološke kolonizacije. Jer ako se u školama nudi seksualna edukacija prožeta ideološkom kolonizacijom, uništava osobu. Treba se educirati o seksu kao daru Božjem, ne s rigidnošću. Educirati, od „educere“, izvući ono najbolje od osobe i pratiti je na putu. Problem je u osobama zaduženima za obrazovanje, i na nacionalnom i na lokalnom nivou kao i na svakoj školskoj jedinci: koji se učitelji pronalaze za to, koji udžbenici… Vidio sam ih svakakvog tipa, postoje oni koji osobu čine zrelom i oni koji joj čine štetu. Kažem ovo bez da ulazim u političke probleme Paname: treba seksualno educirati djecu. Idealno je da otpočne doma, s roditeljima. Nije uvijek moguće zbog toliko obiteljskih situacija ili jer roditelji ne znaju kako. Škola to nadoknađuje, i mora to činiti, jer u protivnom ostaje praznina koja se  napuni svakakvom ideologijom.

Ovih dana ste govorili s toliko osoba i s toliko mladih. Čak i onih koji su se udaljuju od Crkve. Zbog kojih se motiva oni udaljuju?

Toliko ih je, neki su osobni. Ma generalno je nedostatak svjedočanstva kršćana, svećenika, biskupa. Neću reći papa jer je previše, ali… možda čak. Ako je pastir poduzetnik ili organizator nekog pastoralnog plana, ako nije blizu narodu, ne svjedoči kao pastir. Pastir treba biti s narodom. Pastir treba biti predvodnik naroda kako bi mu pokazao put. U sred naroda kako bi osjetio miris stada i shvati što osjeća stado, što mu treba. I treba biti iza naroda kako bi čuvao začelje. Ali ako pastir ne živi sa strašću, narod se osjeća napušteno ili pak osjeća prezir. Osjeća se siročem. Govorio sam o pastirima, ali su tu i kršćani, katolici. Postoje licemjerni katolici, koji idu na misu svake nedjelje i ne plaćaju božićnicu, plaćaju ti na crno, iskorištavaju ljude. A onda idu na odmor na Karibe, s onim što uzmu od iskorištavanja radnika. Ako napraviš to, pružaš kontra-svjedočanstvo. Mislim da je to ono što najviše udaljava ljude od Crkve. Laicima bih predložio: nemoj reći da si katolik ako ne svjedočiš. Štoviše, možeš reći: odgojen sam katolički, ali sam mlak, svjetovan, ispričavam se, ne gledaj na mene kao uzora. To se treba reći. Plaše me takvi katolici koji se smatraju savršenima. Povijest se ponavlja, isto se dogodilo Isusu s farizejima koji su molili govoreći: Hvala ti Gospodine jer nisam kao ovi grešnici.

Vidjeli smo kroz četiri dana mlade kako intenzivno mole, možemo pomisliti kako mnogi imaju poziv. Možda neki od njih oklijevaju jer se ne mogu vjenčati. Da li je moguće da dozvolite oženjenim muškarcima da postanu svećenici u katoličkoj crkvi latinskog obreda, kao što se događa u istočnim crkvama?

U Katoličkoj Crkvi istočnog obreda je to dopušteno, postoji opcija celibata ili ženidbe prije đakonata. Što se tiče latinskog obreda, dolazi mi na um jedna izjava Pavla VI.: Radije bih dao svoj život nego promijenio zakon celibata. To mi je došlo na um i želio sam je izreći jer je jedna hrabra izjava. Rekao ju je 1968. – 1970. u jednom trenutku puno težem od ovoga sada. Osobno smatram da je celibat dar crkvi i ne slažem se da treba dopustiti neobavezni celibat. Ne. Samo ostaje koja mogućnost na najudaljenijim mjestima (mislim na otoke Pacifika), ali o tome treba razmisliti kada postoji pastoralna potreba. Pastir mora misliti na vjernike. Ima jedna knjiga oca Lobingera, zanimljivo, izaziva diskusiju među teolozima, nije moja odluka. Moja odluka je: ne neobveznom celibatu prije đakonata. To je moja stvar, osobna, ali ja to neću učiniti, to je jasno. Možda sam zatvoren? Možda, ali ne želim doći pred Boga s tom odlukom. Otac Lobinger kaže: Crkva čini Euharistiju i Euharistija čini Crkvu. Gdje nema Euharistije u zajednici – mislite na pacifičke otoke – Lobinger se pita: tko će činiti Euharistiju? Voditelji i organizatori tih zajednica su đakoni ili časne sestre ili laici. Lobinger kaže: može se zarediti za svećenika stariji oženjeni čovjek. To je njegova teza. Ali da obavlja samo munus sanctificandi to jest da slavi misu, udjeljuje sakrament pomirenja i bolesničko pomazanje. Svećeničko ređenje daje tremunera: munus regendi (pastira koji vodi), munus docendi (pastira koji uči) i munus sanctificandi. To je teza. Knjiga je zanimljiva i može pomoći u tome kako odgovoriti na problem. Smatram da tema treba biti otvorena u ovom smislu za mjesta gdje postoji pastoralni problem manjak svećenika. Ne kažem da se treba to učiniti, nisam o tome razmišljao, nisam dovoljno molio o tome. Ali teolozi o tome raspravljaju i trebaju to proučavati. Razgovarao sam s jednim službenikom Državnog tajništva, jednim biskupom koji je radio u komunističkoj zemlji na početku revolucije. Kad je vidio da dolazi revolucija 50-ih godina, svećenicima su tajno zaređivali seljake, hrabre i pobožne. Nakon što je prošla kriza, trideset godina kasnije, stvar se riješila. Govorio mi je o emocijama koje su ga obuzimale kad je u nekoj proslavi vidio te seljake sa seljačkim rukama koje su navlačile misnicu kako bi koncelebrirali s biskupima. To se potvrdilo u povijesti Crkve. To je jedna stvar o kojoj treba promisliti i moliti. I na kraju zaboravio sam citirati Anglicanorum coetibus Benedikta XVI. za anglikanske svećenike koji su postali katolicima zadržavajući svoj život kao Istok. Sjećam se da sam ih na jednoj generalnoj audijenciji srijedom vidio toliko s kolarom i s tolikim ženama i djecom.

Tijekom Križnog puta jedan je mladić izgovorio snažne riječi o abortusu: „Postoji grob koji viče k Nebu i osuđuje veliku okrutnost čovječanstva – grob koji se otvara u utrobi majki… Bog nam dopušta da čvrsto branimo život i neka učini da se zakoni koji ubijaju život zauvijek izbrišu“. To je vrlo radikalna pozicija. Želim vas pitati da li ova pozicija poštuje i bol žena u toj situaciji i da li odgovara vašoj poruci milosrđa.

Poruka milosrđa je za sve, pa i za osobu koja je u utrobi. Poslije ovog pada, postoji i milosrđe. Ali teško milosrđe, jer problem nije dati oprost već pratiti ženu koja je postala svjesna toga da je pobacila. To su strašne drame. Žena kad razmišlja o tome što je učinila… Treba biti u ispovjedaonici, tamo treba pružiti utjehu i stoga sam svim svećenicima dao ovlast otpustiti grijeh abortusa zbog milosrđa. Toliko puta, ma uvijek, trebaju se „susresti“ s djetetom. Često, kad plaču i kad ih to pritišće, savjetujem ih ovako: tvoje dijete je na Nebu, pričaj s njim, pjevaj mu uspavanku koju mu nisi mogla pjevati. I tu se nalazi jedan put pomirenja mama s djetetom. S Bogom već ima pomirenje, Bog uvijek oprašta. Ali i ona treba elaborirati što se to dogodilo. Drama abortusa, da bi se shvatila dobro, treba ostati u ispovjedaonici. Strašno.

Rekli ste u Panami da se bliski narodu Venezuele i zamolili ste za pravedno i mirno rješenje, koje poštuje ljudska prava svih. Narod Venezuele želi znati: što to znači? Da li rješenje dolazi kroz priznavanje Juana Guaidoa, kojeg su podržale mnoge zemlje? Drugi zahtijevaju slobodne izbore u kratkom vremenskom roku. Ljudi žele osjetiti vašu potporu, vašu pomoć i vaš savjet.

Podupirem u ovom trenutku cijeli narod Venezuele jer pati, jedni na jedan, drugi na drugi način. Ako poduprem nekoga tko kaže nešto ili neku zemlju, izrazio bi se o nečemu što ne poznajem. Bila bi to pastoralna nepromišljenost s moje strane i učinio bi štetu. Razmišljao sam i razmišljao o onim riječima koje sam izrekao. Vjerujem da su one izrazile moju bliskost, to jest ono što osjećam. Patim zbog onoga što se u ovom trenutku događa u Venezueli i zbog toga sam zamolio pravedno i mirno rješenje. Ono što me plaši je krvavi pokolj. I molim pomoć od onih koji mogu pomoći da se riješi ovaj problem. Problem nasilja me užasava. Poslije cijelog procesa mira u Kolumbiji, pomislite na atentat na kadetsku školu koji se dogodio nedavno, to je nešto strašno. Zbog toga trebam biti… ne sviđa mi se riječ “uravnotežen”, želim biti pastir i ako treba pomoći, ako uz obostranu suglasnost pitaju.

Tijekom ručka s mladima, jedna američka djevojka nam je rekla da ste govorili o boli koji vam uzrokuje kriza zlostavljanja. Toliki se američki katolici osjećaju iznevjerenima i potištenima nakon vijesti o zlostavljanjima i prikrivanju od strane nekih biskupa. Koja su vaša očekivanja i nade od susreta u veljači, kako bi Crkva mogla ponovno izgraditi povjerenje?

Ideja o ovom susretu se rodila tijekom sastanka C9 jer smo vidjeli da neki biskupi nisu dobro shvatili ili nisu znali što učiniti ili su pak učinili nešto dobro ili nešto loše. Osjetili smo odgovornosti pružiti “katehezu” biskupskim konferencijama o ovom problemu i zbog toga su pozvani predsjednici episkopata. Prvo: da se osvijesti drama, što je zlostavljani dječak ili djevojčica. Redovito primam žrtve zlostavljanja. Sjećam se jednog: 40 godina bez mogućnosti da moli. Strašno je, patnja je strašna. Drugo: da znaju što se treba učiniti, koja je procedura. Jer često biskup ne zna što napraviti. To je nešto što je postalo vrlo snažno i nije stiglo svugdje. I poslije će se napraviti opći programi koji će doći svim biskupskim konferencijama: o onome što treba učiniti biskup, što nadbiskup metropolit i što predsjednik biskupske konferencije. Da budu jasni protokoli. Ovo je primarni cilj. Ali prije nego što se stvari naprave, treba osvijestiti. Tu, na susretu, će se moliti, biti će koje svjedočanstvo da se osvijesti, koja pokornička liturgija tijekom koje će za cijelu Crkvu tražiti oproštenje. Dobro rade na pripremi susreta. Dopuštam si reći da sam primijetio napuhana očekivanja. Treba smanjiti očekivanja o tim točkama koje sam vam rekao, jer će se problem zlostavljanja nastaviti, to je problem čovječanstva, posvuda. Pročitao sam nedavno jednu statistiku. Kaže: 50 posto slučajeva je prijavljeno, a samo u 5 posto njih je osuda. Strašno. To je ljudska drama koje treba biti svjestan. I mi, rješavajući problem u Crkvi, ćemo pomoći ga riješiti u društvu i u obiteljima, gdje sram prikriva sve. Ali prvo trebamo osvijestiti problem i stvoriti protokole.

Rekli ste da je apsurdno i neodgovorno smatrati migrante nositeljima onog lošeg u društvu. U Italiji su nove migrantske politike donijele zatvaranje centra Castelnuovo u Portu, kojeg dobro poznajete. Tamo su se vidjeli znakovi integracije, djeca su išla u školu, a sada se riskira svojevrsno iskorjenjivanje.

Čuo sam priče o tome što se događa u Italiji, ali bio sam uronjen u ovo putovanje. Ne poznajem stvar s preciznošću, iako pretpostavljam. Istina je da je problem uvelike kompleksan. Trebamo sjećanje. Treba se zapitati da li je moja država stvorena od strane migranata. Mi Argentinci smo svi migranti. Sjedinjene Države, svi migranti. Jedan biskup je napisao predivan članak o problemu nedostatka sjećanja. Riječi koje ja koristim: primiti, srce otvoreno da primi. Pratiti, učiniti da raste i integrirati. Vladajući treba biti oprezan, jer je opreznost vrlina onoga koji vlada. Teško je izjednačiti. Dolazi mi na um švedski primjer: 70-ih godina, s diktaturama u Latinskoj Americi primili su toliko imigranata, ali su svi integrirani. Vidim i što radi Sveti Egidije, na primjer, integrira odmah. Ali su Šveđani prošle godine rekli: stanite malo jer ne možemo završiti proces integracije. I to je opreznost vladajućih. To je problem milosrđa, ljubavi, solidarnosti. Ponavljam da su nacije koje su bile najvelikodušnije Italija i Grčka i čak malo Turska. Grčka je bila najvelikodušnija kao i Italija, puno. Istina je da se mora razmišljati realno. Potom je jedna druga stvar: način na koji se rješava problem migracija je pomoći zemlji odakle dolaze migranti. Dolaze zbog gladi ili rata. Investirati tamo gdje je glad. Europa je to sposobna učiniti i to je način kako se može pomoći tim zemljama da rastu. Ali postoji uvijek ona kolektivna imaginacija koju imamo u nesvjesnom: Afrika se mora iskoristiti! Ovo pripada povijesti i čini loše! Migranti Bliskog istoga pronašli su nove načine odlaska. Libanon je čudo velikodušnosti, ugošćuje više od milijun Sirijaca. Jordan isto tako. I čine ono što mogu, nadajući se integraciji. I Turska je primila neke. I mi u Italiji smo primili neke. To je kompleksan problem o kojem trebamo govoriti bez predrasuda.

Zahvaljujem vam na vašem radu. Želim reći jednu stvar u vezi Paname: osjetio sam novi osjećaj, došla mi je ova riječ: Panama je jedna plemenita nacija. Našao sam plemenitost. I želim reći još jednu stvar koju mi u Europi ne vidimo i koju sam vidio ovdje u Panami. Vidio sam roditelje koji su dizali svoju djecu i koji su ti govorili: ovo je moja pobjeda, ovo je moj ponos, ovo je moja budućnost. U demografskom proljeću koje živimo u Europi – a u Italiji ništa – trebamo se zapitati. Što je moj ponos? Turizam, odmor, vila, psić? Ili dijete?

(izvor: tv2000.it)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s