Quo vadis, Alojzije?

By

Prisustvovah nedavno jednom događaju, točnije podjeli sakramenta, u jednoj župnoj zajednici. Prvom velikom događaju od ove nesretne pandemije koronavirusa koja nam je dubinski promijenila živote. Ušla sam nadom da može opet sve biti isto. Ne smijem ni spomenuti da sam se radovala da će taj događaj pokazati da smo u pandemiji postali duhovno jači. Ali ne… Iluzija – jer, bila je samo to: iluzija – se raspršila u komadiće.

I ne, ne govorim o epidemiološkim mjerama koje su promijenile i samu liturgiju. Nepoštovanje prema prostoru u kojem se nalaze, usmjerenost na fotografiranje mobilnim telefonima iako je bio naručen službeni fotograf (Za što? Za objavu na društvenim mrežama? Jer ako nije na Instagramu nije se ni dogodilo?), upravo ta usmjerenost na “nastup”, a ne na liturgiju i Spasitelja koji dolazi na oltar, izgubljenost onih koji su, vjerojatno većina njih, prvi put nakon pandemije došli u crkvu… Upravo ta sveopća izgubljenost i kaos koji se dogodio baš u trenutku kada smo dobili izvrsnu priliku da se ponovno vratimo na bit sakramenta odnosno sakramenata pokazala je da smo se duhovno izgubili i, umjesto da ojačamo u vjeri, duhovno oslabili.

Nije za to “kriva” pandemija. Iako mislim da je to više bila (još jest) duhovna i duševna bitka više no što je tjelesna. Duhovna propast se u Crkvi u Hrvata već dulje vrijeme događa. Ponegdje, da, postoje svijetli primjeri koji obasjaju dugotrajnu povijest vjere Hrvata katolika. Ali većina se od onih više od osamdeset posto katolika već duže vrijeme ne ponaša kao da su katolici. Svjedočim tome svakodnevno. Počinju s klevetanjem Petrova nasljednika, potom hrvatskih biskupa, svećenika, pa naroda Božjeg. Potom polako prijeđu na dubiozna naučavanja. Udalje se od nedjeljne svete mise, na sakramente dolaze samo u rijetkim prilikama: krste djecu pa ih nema do prve pričesti pa onda do krizme pa do vjenčanja. A ako bi im koji svećenik skrenuo pozornost na to, odmah ga prozivaju javno. Stoljeća čvrste vjere naroda u državi koja se jednoć nazivala predziđem kršćanstva, zadnjom crtom obrane, iz godine u godinu su spala na samo naziv.

Prije nekoliko godina, u vrijeme kontroverzi oko Stepinčeve kanonizacije, prvi put sam uvidjela to polagano propadanje. Tada mi se pred očima pojavila živa slika: Gledala sam svoj hrvatski narod kako odlazi, odlazim i ja s njim, udaljujem se od Majke Crkve. Kad smo zašli već daleko, iznenađuje nas lik jednog visokog čovjeka kako nam ide ususret. Kad se već približio visimo da je to Kardinal u crvenom. Ali prolazi kraj nas, ide u suprotnom smjeru. “Gdje ideš, Alojzije?”, upitah začuđena. “Idem natrag u Hrvatsku. Da mi ponovno spale srce.”